Stevija je grmolika zeljasta biljka iz porodice glavočika, porijeklom iz Južne Amerike. Domaće stanovništvo tog kontinenta koristi je već više od hiljadu godina kao prirodan zaslađivač, ali i kao sredstvo za liječenje rana, snižavanje šećera u krvi i regulaciju povišenog krvnog tlaka. Zbog izrazito slatkog okusa, južnoamerički domoroci nazvali su je “list slatkog meda”. List biljke slađi je od šećera i do 40 puta, dok je njezin ekstrakt čak 300 puta slađi.
Biljka koja je godinama bila zabranjena
Iako je stevija stoljećima korištena u Južnoj i Centralnoj Americi, njezina primjena izvan tog područja bila je dugo ograničena. Danas se komercijalno uzgaja u brojnim zemljama, uključujući Japan, Kinu, Vijetnam, Indiju, Argentinu, Kolumbiju, Tajland, Paragvaj i Brazil, ali u zapadnom svijetu do prije samo nekoliko godina gotovo se uopšte nije koristila.
Prema dostupnim informacijama, primjena stevije i njezinog ključnog sastojka, steviozida, bila je dugo strogo zabranjena unatoč pozitivnim rezultatima brojnih istraživanja – što se povezuje s utjecajem industrije umjetnih zaslađivača i nastojanjem da se očuva njihov položaj na tržištu. Tek 2008. godine američka Agencija za hranu i lijekove (FDA) proglasila je ovaj glikozid sigurnim za upotrebu, a 2011. godine i Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA) odobrila joj je oznaku sladila. Otada se stevija našla na listi dopuštenih prehrambenih aditiva u mnogim zemljama, iako uporaba samog lišća i sirovog ekstrakta biljke još uvijek nije svugdje dopuštena.
Zanimljivo je da su u istočnim zemljama, poput Japana, ovakva ograničenja bila znatno blaža – stevija se ondje zakonski koristi kao zaslađivač još od 1970. godine i danas čini gotovo 40 posto tržišnog udjela zaslađivača u toj zemlji.
Zdravstvene dobrobiti
Iako je zapravo trajnica, stevija se u umjerenijim klimatskim uvjetima uzgaja kao jednogodišnja biljka jer ne podnosi niske temperature. Njezini zeleni, lagano nazubljeni listovi, dugi oko pet centimetara, sadrže osam vrsta glikozida, među kojima su najznačajniji steviozidi i rebaudiozidi – upravo spojevi zaslužni za intenzivnu slatkoću biljke.
Osim glikozida, stevija sadrži i niz drugih korisnih nutrijenata: vitamine A, B i C, minerale poput kalija, kalcija, magnezija, željeza i cinka te polifenole, tanine i eterična ulja.
Zahvaljujući ovom sastavu, stevija se smatra jednim od najboljih prirodnih izvora slatkoće za osobe koje ne smiju ili ne žele unositi rafinirani šećer. Prikladna je za osobe koje pokušavaju smršavjeti, dijabetičare, one koji se pridržavaju anti-kandida dijete, kao i za oboljele od karcinoma i drugih bolesti kod kojih je važno ograničiti unos šećera. Vrijedi napomenuti da, prema dosadašnjim spoznajama, njezina primjena nije zabilježila nuspojave kakve se povezuju s umjetnim zaslađivačima.
Primjena u kuhinji
Stevija je svestran prirodni zaslađivač koji se lako uklapa u svakodnevnu pripremu hrane. Idealna je za palačinke, kompote, žele i sladolede, a jednako se dobro uklapa i u zahtjevnije kolače pripremane za posebne prilike. Bilo da se radi o svježim ili pečenim slasticama, keksićima ili nečemu brzom za pripremiti, stevija omogućuje da obrok ostane sladak, ukusan i zdrav.
